Pošli smo vikend bili na Velebitu, na eksperimentu „Povratak doma s Gospom“. S nama je bila i Klara, pročitaj njen osvrt, kako se hodajući po velebitskim vrhovima zapravo vratila Bogu.

Vozila sam se u autobusu broj 35 u Edinburghu i bezveze listala Instagram. U jednom trenutku pojavila mi se objava: Povratak doma s Gospom. „Kako se vratiti nakon tri mjeseca ljeta? Hoće li sve opet biti isto?“

Kliknula sam, pročitala opis i nekoliko minuta kasnije se prijavila.

Najteže pitanje u prijavnici bilo mi je zašto se prijavljuješ na eksperiment jer tada nisam previše razmišljala zašto. Znala sam samo da trenutačno živim jedan jako lijep ljetni život, ali da me povratak u rutinu i sve ono što sa sobom donosi nova jesen baš plaši. Više od dva mjeseca nisam bila doma: putovanja, kampovi, projekti, stalno neki novi ljudi i novi planovi. Zato je za mene „Povratak doma“ u tom trenutku značio nešto vrlo jednostavno: Zagreb, obaveze i povratak u svakodnevicu. I trebala sam ta tri dana Velebita da se pomirim sa činjenicom da se vraćam normalnom životu.

Tada stvarno nisam ni pomislila da bi taj povratak mogao značiti nešto sasvim drugo i da se možda ne trebam vratiti samo u Zagreb, nego malo i sebi, tišini, jednostavnosti i zapravo najviše Bogu.

Tko je to uopće krenuo na Velebit?

Na Velebit je krenula jedna dosta umorna verzija mene. Bilo mi je dosta stalnog pokreta. Cijelo sam ljeto bila okružena ljudima. Svaki dan novo mjesto, novi plan, novi doživljaj. I bilo mi je stvarno predivno. Vidjela sam nevjerojatne stvari, upoznala divne ljude i ne bih ništa od toga mijenjala.

Ali negdje putem počela sam više razmišljati o tome što radim sutra nego o tome gdje sam danas. A upravo sam u toj brzini izgubila nešto za što nisam ni primijetila da mi nedostaje — tišinu. I s njom prostor za Boga.

Nekoliko mjeseci prije toga prolazila sam kroz jedan težak period i tada sam se stalno obraćala Bogu. Molila sam, tražila ga i pitala za znak.

A onda je postalo lakše.

Došlo je ljeto, putovanja, prijatelji, smijeh, izlasci, nova mjesta. Život je ponovno bio dobar, a Bog je nekako pao u drugi plan. Ne zato što sam prestala vjerovati, nego zato što sam znala da mu se mogu opet obratiti kada ću ga trebati….a u tom ga trenutku nisam više trebala i počela sam se ponašati kao da dalje mogu sama.

Slojevi i slojevi odjeće i jedan jako jednostavan život

Prve večeri stigli smo u Baške Oštarije. Šator-cimerica (koju sam upoznala taj dan na parkiralištu prije polaska) i ja krenule smo slagati šator. Ni jedna nije znala kako se to radi, ali snašle smo se: malo uputstva, malo freestyle, malo pomoć drugih…. Uređenje interijera bilo je minimalističko: dvije vreće za spavanje i naglavna lampa obješena na neku špagicu.

Te sam noći na sebe navukla sve što sam ponijela i bila sam živčana što nisam spremila još koji sloj jer mi je i dalje bilo ledeno. Jutro je nekako oklijevalo u dolaženju, ali smo ga konačno dočekali!

Probudila sam se oko šest. Sve je bilo mirno. Nema mobitela, nema provjeravanja kamo moram ići, koliko imam vremena i što je sljedeće u Google kalendaru. Konačno mir!

Taj dan puhala je bura, puno smo hodali i već smo postali gladni i umorni. No, znala sam da me ne čeka topli tuš i krevet, nego ponovno isti šator i hladni pod.

I baš me iznenadilo koliko me malo bilo briga za sve to…mislim da sam upravo trebala tu neku jednostavnost.

Odjednom smo svi bili u situaciji bez svega što nam život čini udobnijim, ali brzo shvatiš koliko ti toga zapravo ne treba. I dalje sam imala ljude pokraj sebe, zajednički obrok nakon dugog hodanja, razgovore, nevjerojatne poglede i vrijeme za molitvu.

Tri sata tišine

Prvi dan trebali smo dva sata hodati u potpunoj šutnji, a kad su ta dva sata završila, ja sam nastavila šutjeti još jedan. Osjetila sam da mi je upravo to trebalo. Samo sam hodala i razmišljala.

I svašta je počelo izlaziti na površinu. Vraćali su mi se razgovori iz proteklih mjeseci, ljudi, odluke. Neke situacije koje tada nisam razumjela. Stvari koje su me povrijedile. Pitanja na koja sam još uvijek pokušavala pronaći neki savršeni odgovor ili pak izgovor. Vrtjela sam ih po glavi, neke i više puta.

Ali ovaj put ih nisam pokušavala riješiti, nego sam pokušavala vidjeti gdje je u svemu tome bio Bog i što mi je možda pokušavao pokazati, a ja tada nisam mogla vidjeti.

Shvatila sam da za neke stvari vjerojatno nikada neću dobiti objašnjenje kakvo želim. Da neke ljude ne moram pod svaku cijenu zadržati u svom životu. Mogu biti zahvalna za ono što su mi donijeli i pustiti ih kad nam se putevi raziđu.

Ne moram sve razumjeti da bih mogla nastaviti dalje.

Znam zašto sam došla

A onda smo došli na vrh Prikinuto brdo.

Sjela sam na kamen i gledala prema moru. Ispred mene su bili otoci (nisam ih znala sve ni imenovati), more i horizont. Samo sam sve to gledala.

Mislim da je to bio prvi trenutak nakon dugo vremena da stvarno nisam razmišljala ni o jučer ni o sutra, nego sam samo uživala.

I odjednom su svi oni problemi koje sam toliko dugo vrtjela po glavi izgledali nekako manji jer očito neke stvari sazrijevaju u tišini.

Gledala sam koliko je sve oko mene prostrano i savršeno. I pomislila: ako je Bog sve ovo stvorio tako lijepo, možda stvarno ne moram pokušavati isplanirati svaki komadić svog života i možda ne moram uvijek znati što slijedi. Možda ponekad mogu samo vjerovati da će se On pobrinuti za mene i  da će biti dobro. Pomislila sam: Samo pusti….I upravo sam tad shvatila zašto sam došla.

Prije Velebita zamišljala sam da ću Boga na eksperimentu pronaći u svetoj misi, molitvi ili Magis krugu. I apsolutno jesam.

Ali najjasnije sam ga prepoznala sjedeći na tom kamenu na vrhu Velebita. Nakon toga, počela sam ga primjećivati i u svemu ostalom: u ljudima koje do prije par dana nisam ni poznavala, u razgovorima i šalama u kombiju, u tome da ti netko pridrži štapove i da ruku dok planinarite, ali čak i u toj buri koja nije popuštala.

Možda Bog zapravo cijelo vrijeme nije bio manje prisutan, možda sam ja samo napokon dovoljno usporila da Ga ponovno primijetim.

Povratak doma

Kad sam se vratila u Zagreb, stvari koje inače uopće ne primjećujem odjednom su mi izgledale kao luksuz: topla voda, moj krevet i svježe kuhana kava. Tri dana bez nekih stvari dovoljna su da shvatiš koliko toga imaš.

Ali meni su ta tri dana trebala da shvatim nešto puno važnije: koliko sam se kada sam imala sve, udaljila od onoga koji mi je to dao.

Na Velebit sam otišla misleći da mi treba nekoliko dana odmora prije povratka u stvarnost. Na kraju sam shvatila da ta tri dana uopće nisu bila odgađanje stvarnog života, nego su me podsjetila kako ga želim živjeti i kako spremno krenuti dalje.

Ne želim živjeti vjeru obraćajući se Bogu samo kad ga trebam, nego ga se želim sjetiti i kad je život dobar.

Želim ga prepoznati u nečemu lijepom što mi se dogodilo, u tišini, u ljudima oko mene. U svemu onome pokraj čega tako lako protrčim.

Iz Edinburgha sam se prijavila na eksperiment jer sam se bojala povratka doma, a nekoliko tjedana poslije, sjedeći na kamenu na Velebitu, shvatila sam da sam cijelo vrijeme krivo razumjela kamo se zapravo vraćam.

Mislila sam da se vraćam u Zagreb, a zapravo sam se vraćala Bogu.

Klara