U naš sandučić stigao je još jedan osvrt na eksperiment „Povratak doma s Gospom“. Prošli tjedan pisala nam je Klara, a sad svoje iskustvo dijeli Andrea.

Velika radost mi je bila kada sam vidjela da je izašla prijavnica za ovaj eksperiment i isti tren sam se prijavila. Naziv mi je bio tako dobar – krenuti nakon ljeta u novu akademsku godinu i to s Gospom, najbolji početak i društvo. Velika radost mi je bila i jer se ide na Velebit. Tamo mi je isto kao doma i volim se uvijek vratiti i otkriti neki novi vrh i pogled.

U petak navečer smo krenuli put Baških Oštarija, kombiji nakrcani svom potrebnom opremom i šatorima. Put je proletio i došli smo do vidikovca Kubus s kojeg se pruža pogled na otok Pag i Velebitski kanal. Tamo nas je dočekala bura pa nismo dugo ostali, ali bilo je dobro osjetiti malo taj zrak i kako te trnci prođu. Nakon toga smo se uputili prema Baškim Oštarijama gdje smo zajedno podigli kamp i složili šatore u jednom lijepom dvorištu i spremili sve za naše kampiranje tamo. Posebno iskustvo je bilo kampirati, bilo je hladno, ali smo pripremili dovoljno slojeva robe pa smo si tako olakšali spavanje. Nedostaje tu i udobnosti i prostora i grijanja, ali shvatiš da možeš i bez toga i da budeš više zahvalan jer imaš u svakodnevici sve to.

Spavanje, buđenje i dan prvi. Nakon spremanja i doručka započeli smo naš hod zajedno s molitvom Marijinog hvalospjeva „Veliča“ i uputili se do početne točke našeg hoda – prijevoja Dabarska kosa. Kreneš i zakoračiš u ljepotu Premužićeve staze, sve misli te samo napuštaju i gledaš i diviš se koliko je to lijepo i kako je divan pogled. Skrenuli smo sa staze i krenuli uspon prema vrhu Visibaba, nakon njega je slijedio vrh Prikinuto brdo i zadnji Budakovo brdo. Putem smo imali i razmatranje i gledali naše ljeto i događaje koji su bili i gdje je tu Bog bio. Cijelim putem je bila bura, na vrhovima dosta jaka i zanosilo nas je. Ima nešto dobro u tome kada stojiš na tom vrhu i odupireš se toj buri i vidiš da nisi sam i da te nešto i Netko drži, a ispred tebe s vrha pogled seže na sve Ljepote Gospodnje i diviš se Onom koji je to sve stvorio. Posebna je bila i sveta misa na Skorpovcu u tom divnom miru i prirodi uz misli iz knjige Propovjednika „I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti…“ Nakon blagovanja za Euharistijskim stolom zajedno smo podijelili i ručak u zajedništvu i radosti pa se uputili natrag Premužićevom stazom. Večera uz smijeh i radost, to se nekako protezalo kroz cijeli vikend – zajedništvo i radost. Osvrt na dan u zajedništvu i toplini kuhinje i odlazak na spavanje.

Došao je dan drugi, spremili smo se i uputili atraktivnom stazom prema vrhu Kiza. To je bilo posebno i baš sadržajno, meni najdraži dio je bio penjanje po stijenama do samog vrha. Osjećaš se nekako slobodno i nesputano kao malo dijete i dođeš na vrh i vidiš najdivniji pogled i ne možeš se nauživati toga i čini se kao da je nacrtano. Jako lijepa je bila i šutnja tamo gore podno vrha, legla sam na jedan kamen koji je bio tako dobro mjesto za razmatranje i razmišljala sam o svemu što me čeka u narednom periodu. Bura, pogled na stijene oko mene i sunce koje me grije. I shvatim u tom trenutku koliko je Bog toga lijepoga stvorio i koliko me voli i dao mi je sve to da gledam. I nisam sama, na Njega uvijek mogu računati i On je uvijek tu kraj mene. Tu je bila toliko velika radost i zahvalnost. Spustili smo se polako dolje i otišli zajedno na svetu misu u Crkvu sv. Elizabete, jedna jako lijepa crkva s mnoštvom divnih slika i vitraja. Ručak u Gospiću, kava po putu i zajednički osvrt u Svetištu sv. Josipa u Karlovcu. I cijelim putem smo se vozili starom cestom, to je za mene bio poseban doživljaj jer smo kao mali često išli tim putevima i provodili radosne godine tamo kod rodbine u Lici.

I nakon Karlovca povratak doma. Umorna, ali srca tako ispunjena i zahvalna za sve divote koje sam vidjela sam se vratila doma. I sada dalje u sve što nas čeka s radosti i Gospom i u iščekivanju nekog novog Velebita…