Tekst koji čitate jedan je (ne)tipični osvrt na temu – ˝pobijedio sam sebe i uspio u nečem što nikad nisam mislio da bih mogao˝. U ovom slučaju, Bog se opet na jednostavan način pokazao kao pobjednik. Obrazloženje u nastavku.

Moja priča počinje u nedjelju, 7. svibnja. Nekad oko 11:20 toga dana našli smo se na početku svoga uspona na Petrovu goru. Petra je imala dobar plan, ali kao što to obično s planom biva, promijenio se. Zahvaljujući takvom nenadanom sklopu okolnosti, našla sam se pred potokom oko 2 m širokom i 10-15 cm dubokom. Ovaj opis se čini bajkovitim i opuštajućim, ali, na mene nije tako djelovao. Potok je bilo potrebno preskočiti, tj. ugaziti na dva skliska kamena i zatim prijeći na drugu stranu. Gledajući u budućnost koju ne mogu izbjeći, postajala sam sve više i više paralizirana strahom. To stanje je vodilo u frustraciju i ljutnju. Doista mrzim takav osjećaj neslobode! Mislim si: Što mi preostaje? Predati Bogu u ruke pa što bude – bude.˝ Bilo je – ništa. Ništa od onoga što sam ja zamišljala. Nisu mi se čak ni vezice na cipelama skvasile. Tako sam ja, AG, prešla preko potočića. Mali korak za čovječanstvo, ali velik korak za mene.

Potočiću je uslijedio uspon nekonvencionalnom stazom čiji smo prvi prolaznici u njezinoj povijesti – bili mi. Nisam bila svjesna što radim i kuda prolazim. Samo sam išla, nešto me je gonilo naprijed. Apsolutni fokus i pouzdanje. Na kraju, kada sam se okrenula, nisam mogla vjerovati. Kakvu strminu smo mi prešli?! Kakvu strminu sam JA prešla?! Četveronoške, dok su se komadići zemlje i kamenčići kotrljali pod našim nogama. (Hahaha, kakva drama!)

Na kraju ovog pothvata osjećala sam se pobjedonosno, živo, vrijedno i sposobno. Slobodnije od cjeloživotnog straha. Toliko sam se nabrijala da sam poželjela prijeći još 10 takvih potoka i uspona. A iza cijelog iskustva stoji Bog koji je fino isplanirao ovo moje oslobođenje. Prvo je stavio potok pred mene. Pokazao mi je kako uz njega mogu preskočiti vodu u pokretu. Kada me je napunio adrenalinom i vjerom, dao mi je težak uspon i poveo me do vrha. Ovo iskustvo od 30 min može biti nada za životne procese koji traju danima, tjednima ili mjesecima. Opet dokaz kako On konstantno misli na svaki naš mali korak i postojano nas priprema za veće strmine.

Dodala bih kako sam se za ovaj izlet odlučila dan prije iako mi se cijeli tjedan vrtio po glavi. Bilo mi je vrlo jasno da me Bog poziva da se prijavim, ali sam odbijala. On nije htio da odustanem. Stalno me je podsjećao i na kraju dao snage za agere contra. Ostao je strpljiv sa mnom za vrijeme procesa odlučivanja i na kraju me obdario s toliko malih, ali povezanih iznenađenja i milosti. Hvala mu!

Naravno da naš izlet nije završio ovime. Bilo je pješačenja, pjevanja, snimanja zabavnih videa, lekcija iz povijesti i naravno – HRANE. Međutim, to vam neću otkrivati. Za više ovakvih sadržaja, morate zapratiti IG i FB Magisa gdje je sve detaljno evidentirano (hehe). Još bolje, otiđite na ovakav ili sličan eksperiment!

Možda je Više od kajakarenja baš za tebe!