Dok smo u noći hodali prema Vukovaru, u magli se vidio samo križ kojeg je obasjavalo svjetlo čeonih lampi…

Uoči obilježavanja pada Grada, grupa mladih zaputila se na prvo ovogodišnje Magis hodočašće. Kakvog su Boga susreli tijekom noćnog puta, neispavani, smrznuti, mokri, isrcpljeni i žuljavih nogu? Pročitajte dalje u tekstu…

Bog mi je dolazio kroz odnose s osobama s kojima sam dijelio kišu, kilometre i nenaspavanost. Bilo mi je hladno,
bio sam umoran, bolnog tijela i ono uistinu jedino teškoga, bolnog i uznemirenog srca. Koračao sam slobodan Vukovarom i svjedočio kakvu su sudbinu prošli nedužni i nezaštićeni. U toj boli Bog mi je pokazivao sebe. On se
poslužio nama i tako služio našim potrebama. Osjetio sam ga kroz odnose naše ekipe, i vidio u fotografijama ekipa Vukovaraca.

Osjetio sam brižnog Boga kojemu je stalo da nešto ne pođe krivo.

Hrabroga Boga koji mi je voljan pokazati svoje rane.

Smirenog Boga kojemu je bitno da pomogne i da bude raspoloživ drugome.

Srdačnog Boga kojemu je bitno da se svi osjećaju uključeno.

Poniznog Boga kojemu nije teško mijenjati sebe da bi dopro do mene.

Susretljivog Boga, koji drugome daje da bude ispred sebe.

Darežljivog Boga koji pruža ruku i daje mi poklone.

Veselog Boga koji me poziva da se s njime zabavim i nasmijem.

Zainteresiranog Boga koji me želi više upoznati.

Neopterećenog Boga koji stoji preda mnom takav kakav je.

Boga koji daje dostojanstvo osobi koje je ono nasilno oduzeto.
Vidio sam Boga u unutarnjem kraljevstvu koje se je očitavalo u djelima.

Razumio sam zašto su Vukovarci ustrajali.
Osjetili su živoga Boga.
Srce im je bilo u ljubavi.
A ljubav se bezuvjetno daje.