Prije nekoliko tjedana, dok sam skrolao društvenim mrežama, ugledao sam objavu o hodočašću u Crnu Goru i odmah znao – to je to. Ipak, pojavile su se brige: gdje ćemo spavati, što ponijeti, što ako… Puno pitanja, a odgovor sam našao u jednostavnom razgovoru s koordinatoricom Petrom: “Prepusti se.” I tako sam se prepustio i odlučio ići.

Krenuli smo u dva kombija, nas 18 mladih. Većina nas se tada vidjela prvi put, bili smo potpuni stranci. Iako je put bio dug i naporan, brzo je postao prilika za upoznavanje. Smijeh, razgovori i nova poznanstva ispunili su sate vožnje i pretvorili ih u lijep početak našeg putovanja.

U Nikšiću, gdje smo stigli oko ponoći, doznajem da ćemo već sutra u 6 ujutro krenuti na uspon na Bobotov kuk, što je planinarenje sveukupno 9 sati… Prvo pomislim “Ne, umoran sam, nemam se vremena naspavati”, ali odlučujem ne odustati. Umoran, ali uzbuđen, spremam se za izazov, duboko u sebi osjećajući da je ovo ono što tražim.

Međutim, staza prema Bobotovom kuku bila je zaleđena i preopasna za uspon. Plan se brzo promijenio, a Petra je predložila planinarski spust do Crnog jezera. Tiho smo hodali kroz planine i prirodu koja je bila zadivljujuća – netaknuta, mirna i čista. Kad smo stigli do Crnog jezera, uživali smo u trenutku, tišini i ljepoti.

Tada sam se, bez razmišljanja, odlučio okupati u jezeru. Voda je bila ledena, ali osjećaj je bio – nevjerojatan (leden). Kako sam bio jedini u cijelom jezeru, nisam mogao ne primijetiti kako su me azijski turisti oduševljeno fotografirali.

Sljedeći dan započinjemo s doručkom na otvorenom, pod planinskim nebom. Dok smo pili kavu, razgovarali i smijali se, osjetio sam da smo postali prava mala zajednica. Nakon toga, krenuli smo prema Manastiru Ostrog, jednom od najposebnijih duhovnih mjesta koje sam ikada posjetio. Manastir, smješten visoko u stijeni, gotovo se stapao s prirodom. Tišina, mir, a u zraku osjećaj nečega većeg, nečega svetog.

U Perastu nas je dočekao Samostan sv. Antuna, gdje smo proveli dva dana. Za mene, to je možda i najljepše sjećanje s cijelog puta – ponajprije zbog mira, tišine i terase koja je gledala ravno na more. Smješten tik uz obalu, jednostavan u svojoj ljepoti, samostan je zračio nekom tihom svetošću. Terasa s pogledom na Jadran bila je poput prizora iz sna – valovi su tiho udarali o kamenje, a u zraku se osjećao miris mora. Sve je bilo usklađeno: tišina, svjetlost, prostor. Tamo sam osjetio istinski mir. Fotografije u nastavku govore više nego što riječi mogu opisati.

Subota je bila rezervirana za obilazak Kotora. Prošetali smo starom gradskom jezgrom, posjetili crkvu sv. Mihaela i mjesto gdje je tijelo blažene Ozane Kotorske, uživajući u spoju vjere, povijesti i arhitekture.

Vrhunac dana bio je posjet otoku Gospe od Škrpjela u Bokokotorskom zaljevu. Prema legendi, 22. srpnja 1452. godine, dva brata ribara iz Perasta pronašla su čudotvornu sliku Blažene Djevice Marije na hridi. Slika je vraćena na hridinu, a ljudi su nasipali kamenje, čineći umjetni otok na kojem je sagrađena crkva.

Posljednji dan započeli smo posjetom crkvi sv. Leopolda Mandića u Herceg Novom, gdje smo imali priliku imati misno slavlje, a potom i predavanja svećenika o životu Leopolda Mandića.

Na povratku prema Zagrebu, vrućina je postajala nesnosna (u kombiju nije radila klima), a umor nas je polako stiskao. Ipak, nismo prestajali s razgovorima, pjesmom, smijehom i pričama o trenucima koje smo proživjeli zajedno. Povratak kući bio je ispunjen zahvalnošću, jer svaki trenutak putovanja imao je svoju vrijednost. Iako umorni, znali smo da ćemo ponijeti uspomene koje nas neće napustiti, ni tijelom ni dušom.

I zato – ako se ikad dvoumiš, ako te strah, ako misliš da ne znaš što te čeka – samo se prepusti. Priliku za to imaš već ovo ljeto – dođi na Magis CRO.

Najljepše stvari često se dogode kad ne planiraš sve unaprijed. Ovaj put bio je više od putovanja – bio je podsjetnik da postoji ljepota u jednostavnom, snaga u zajedništvu i mir u tišini.