Često se pitam činim li pravu stvar. Zatim razmišljam, tražim odgovore i znakove. Prijava za Jubilej mladih preko Magis CRO nije bila nikakav izuzetak. Oklijevao sam. Pitao sam se s kojom bih organizacijom najradije išao. Međutim, kada sam kao odgovor na pitanje: “Bi li vam se mogao pridružiti negdje u susjednoj Sloveniji?”, dobio: “Dmitreeeeee, pa di si dosad? Čekala sam tvoju prijavu!”, nije bilo potrebe za traženjem dodatnih znakova. Bio sam siguran da je to – to. I, Bogu hvala, učinio sam pravu stvar i popunio prijavnicu.

Nisam imao nikakva očekivanja. Dobro je što je bilo tako. Pater Mislav već je prije polaska upozorio da će biti teško – i nije bio u krivu.

Nakon što me je bus pokupio blizu Ljubljane, uputili smo se prema Bolonji. Atmosfera u grupi već je bila top, a nakon dolaska u Bolonju, svatko je na svoj način odmorio od puta i proveo ono malo slobodnog vremena kojeg smo imali. Nakon toga smo se uputili prema Umbriji. Već prvu večer imao sam “reality check”, jer u kući u kojoj sam spavao, nije bilo tuševa. Zanimljivo je kako se čovjek u takvim situacijama snađe. Nisam mislio da ću se “tuširati” ispod pipe u vrtu, ali i to je bilo vrlo dobrodošlo. 

Doživjeli smo i prelijepi gradić Asiz. Budući da sam već nekoliko puta bio tamo, osjećao sam se kao doma. Pozdravili smo sv. Franju, sv. Klaru i sv. Carla Acutisa te se uputili prema Porcijunkuli, gdje je bio program Jubileja. Odjednom, kiša je počela pljuštati. U isto vrijeme je neka grupa ljudi plesala i pjevala kršćanske pjesme, dok je druga trčala prema crkvi u kojoj je tražila utočište – i duhovno i tjelesno.

Nakon Umbrije, uputili smo se prema Rimu. Dobrodošlica su nam bili, između ostalog, pogrešno skretanje, veliki pljusak (odmah nakon silaska s busa) i činjenica, da će biti još jedna velika skupina hodočasnika smještena s nama u istoj školskoj dvorani. Šlag na torti (ni)su bili tuševi, kojih u školi nije bilo. Ovoga puta nismo imali niti pipu u vrtu. Uprkos svemu, zahvaljujući Denisu i njegovim forama, atmosfera je bila i ostala super! Udarili smo brigu na veselje i smijali se na cijelu situaciju. Na kraju dana smo u Magis krugu svi bili zahvalni za izazove s kojima smo se tijekom dana suočili, bez obzira što se na prvi pogled činilo da smo svi -na rubu ispadanja-. 

Jedan svećenik mi je jednom rekao kako je razlika između turista i hodočasnika u tome što turist razgledava mjesta, dok ih hodočasnik doživljava. Naš p. Mislav potrudio se da nismo u Rimu obični turisti, već da od cijele pustolovine dobijemo mnogo više. Gdje god bili, on bi izvadio knjigu iz svog ruksaka, pročitao nešto o znamenitostima oko nas i na kraju dodao to što sam zna. Jedna hodočasnica rekla je kako ima osjećaj da je pored nje turistički vodič koji baš želi biti tu, s nama. Sve ovo doprinijelo je tome da “obične” šetnje Vječnim gradom postanu duhovno putovanje. Njegove riječi: “Za puno toga moramo biti zahvalni…Za početak, živi smo!” nemoguće je zaboraviti.

Puno toga se izdogađalo. Puno toga smo vidjeli. Ušli smo u Vatikan, posjetili isusovačke crkve i male sobe sv. Ignacija. Guštali smo ispred crkve sv. Ivana Lateranskoga, imali misu na trgu sv. Petra i bdijenje s papom na Tor Vergati… Kao umorni hodočasnici smo -Ustajali iz sjene- i bacali se u -Ravnotežu-. Glavni događaj, bdijenje i misa s papom, okupio je više od milijun mladih iz cijelog svijeta. Meni najdraži moment bio je početak klanjanja. U roku par sekundi sva se galama zamijenila tišinom. Više od milijun ljudi, na istom mjestu, u tišini. Prelijepo. Kasnije, usred noći, naravno da je počela padati kiša, ali do tada smo već bili naviknuti na ekstremne uvjete. Tražili smo i nalazili Boga u ostalim mladim ljudima, riječima Svetog Oca i nemogućim situacijama.

Preživjeli smo sve izazove te smo se u nedelju, s Petrom i njezinim organizacijskim vještinama na čelu, uputili prema Padovi. Ondje su nas primili na najbolji mogući način. Najeli su nas, dali nam mjesto za spavanje i najbitnije od svega, organizirali tuširanje. Jutarnja šetnja Padovom završila se posjetom svetišta našeg sv. Leopolda Mandića, gdje nam je p. Mislav opet ispričao nešto o životu svetca. Skupa smo se na njegovu grobu pomolili, i sa svečevim blagoslovom, krenuli prema Domovini. Tu večer smo se razišli na benzinskoj postaji pored Ljubljane u najboljem stilu – uz dobru staru pjesmu “Kletva kralja Zvonimira”. Autobus je produžio prema Zagrebu, a mene je pokupio p. Damjan Ristić i skupa smo krenuli prema Ljubljani. Dok smo se vozili, reče p. Damjan meni: “Osjeti se vaša ljubav! Vidi se da ste uživali!”.

Svi događaji ne mogu stati u jedan tekst. Kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale (Ivan 21:25). Okej, možda malo pretjerujem, ali svakako ovo hodočašće ostaje u mom srcu. Darove hodočašća vidim kako dolaze. Mogu samo biti zahvalan za nova i stara prijateljstva, duhovne darove i ostale doživljaje s tih 10 dana. Kada si svjestan da u životu radiš duhovne i osobne korake, u međuvremenu zabavljajući se – e to je jedan od najboljih osjećaja. Prijavite se na događaje Magisa – vrijedi!

Dmitar Zvonimir Mitev, rujan 2025.