Slušajući podcaste o Domovinskom ratu: „Gdje si bio ’91.?“ razmišljala sam: što li bi Bog odgovorio i posvjedočio na to pitanje? Doista, Bože, gdje si bio ’91.? Je li moguće da si bio u Vukovaru, u toj surovoj stvarnosti prožetoj mrakom i patnjom, koja još uvijek nije doživjela uskrsnu zoru? Je li moguće da si dopustio toliko zlo i da pravda još uvijek nije zadovoljena, i da rat još uvijek traje samo možda na neki drugačiji način?

Postavljam Bogu bezbrojna pitanja i na prvu mi se čini da mi uopće ne odgovara. Samo tišina. Šutnja. A onda mi pogled privuče križ za kojim hodamo prema Vukovaru, gradu heroja; križ na kojemu Krist svijetli sred tamne noći i vodi nas k cilju. Možda je upravo i ta Božja šutnja odgovor: Krist koji u tišini dariva svoj život za nas i naše spasenje. Križ koji bez riječi svjedoči: ovo nije odredište, nego put do odredišta.

Dok jedni patnju drže argumentom za odsutnost Boga, skupina od 12 mladih zajedno s paterom Mislavom Skelinom odlučila je upravo u patnji potražiti Boga i pokoji odgovor na vlastita pitanja. Bogu nije trebalo dugo da se očituje. Čim smo stigli u Osijek, odakle smo se pripremali hodočastiti u Grad Heroj, Bog nam je na pitanje: „Gdje je bio ’91.?“ odgovorio kroz svjedočanstvo Damira Markuša: „Bog je bio s nama. Jer da nije bilo Boga, sigurno ne bi bilo ni Hrvatske danas. To znamo jer nemoguće je bilo pobijediti s tako malo ratnika. Volim reći ratnik više negoli vojnik. Jer Hrvati su stvoreni da budu borci. Imaju gorljivo srce. Hrvati su odlični improvizatori i računali su na Božju pomoć. Zato smo i uspjeli, hvala dragom Bogu.“

Eto, gdje je bio Bog. Bio je u tim hrabrim ljudima koji su bili spremni riskirati svoj život za naše živote i posve se izložiti za našu slobodu. Ne podsjeća li nas to na žrtvu Isusa Krista, koji na križu umire sebi da bismo mi živjeli slobodno i s nadom? Bog je bio tako prisutan u tim ljudima koji nisu pobjegli od zla, nego su se do kraja borili za slobodu, domovinu i pogaženo dostojanstvo. Bio je u hrabrosti Marka Babića. Bio je u mudrosti i velikodušnosti Blage Zadre. Bio je u pozivu Francuza Jeana Michaela, koji se hrabro došao boriti za Hrvatsku. Bio je i u heroini Violeti Antolić, ženi koja je prepoznala vrijednost žrtve za obitelj i domovinu.

Sada, 32 godine kasnije i mi mladi imali smo priliku barem nešto malo naučiti o bezuvjetnoj i nesebičnoj žrtvi kad smo se uputili u boj za domovinu hodočašćem u Grad Heroj. Naoružali smo se dobrom voljom, spremnošću na pokoru i molitvom da Hrvatska bude „lijepa kao u snovima, sveta kao što se za nju umiralo“ i da bude dom koji će nas voditi k nebeskoj Domovini. Znali smo da Bog cijelim putem hodi s nama i to nam je davalo jakost da ustrajemo u poteškoćama i tegobama hoda. Brzi hod kroz tamu u kojemu nema stajanja učinio je da nam stajanja budu slađa i odmornija. Hladnoća koja je nagrizala obraze učila nas je da više cijenimo topao dom. Koraci žuljavih nogu učili su nas više ljubiti branitelje i zahvaljivati na njihovoj žrtvi. Zajednica s kojom smo hodali učila nas je kako preći preko svojih potreba za iskazati ljubav prvomu do sebe. Bog nam je sve to olakšao po Blaženoj Djevici Mariji koja je zajedno s nama molila krunicu i podizala nam volju. Dočekao nas je otvorenih vrata u kafiću Mustang da nas zagrije toplim napitcima i razbudi kroz kvalitetnu „spiku“ uz kavu.  Hodali smo zajedno s Njim mimohod kako bismo iskazali zahvalnost i odali čast braniteljima i njihovim obiteljima. Nebo je zajedno s nama slavilo slobodu i ljubav očitovanu kroz žrtvu. To se osobito očitovalo u slavlju euharistije koju je predvodio apostolski nuncij u RH, biskupa Lingue, koji je sve prisutne Riječju ohrabrio: „Ovi nas bijeli križevi, svi jednaki, pozivaju da gledamo dalje od ovozemaljskog života i da se prisjetimo konačnog značenja tih prekinutih snova. Govore nam da smrt nije kraj svega, već početak jednog novog života, zahvaljujući žrtvi Onoga koji nam je, smrću na križu, darovao istinski život. S osjećajem ljudske zahvalnosti i dubokog poštovanja prema onima koji su se žrtvovali za izgradnju zemaljske domovine, ovdje se želimo prisjetiti da je naša prava domovina na nebu.“

Križ je samo put do uskrsnuća, nikad odredište već polazište. Što bi sv. Pavao rekao: „Sve patnje sadašnjega svijeta nije ništa prema budućoj slavi, koja se u nama ima očitovati.“. Boga je bilo lako prepoznati kada me nosio zadnjih 100 metara do autobusa kada više nisam mogla ni koraka napraviti od žuljeva kroz novu prijateljicu, koju sam upravo na ovom hodočašću upoznala. Nasmijavao me neprestance kroz ekipu i na taj način mi olakšavao muku hodanja. Kroz neočekivane susrete moje srce ispunio je radošću. Počastio me sendvičem i čokoladnim kiflicama kad sam bila gladna i kavom kad sam bila umorna i nenaspavana.

Što reći doli, Bože, hvala Ti! Hvala Ti što si tako prisutan i što dolazi Uskrs! Hvala i tim braniteljima koje si izabrao da se bore za nas i našu zemlju. Završila bih riječima svima nam znane Thompsonove pjesme: „Branili su zemlju, i rame uz rame k’o ratnici svjetla stali protiv tame, zato zora sviće, zato dan se budi. Hvala im na svemu – slobodni smo ljudi.“

I ove godine hodočastimo u Vukovar. Idi s nama!