Često puta se dugo pripremamo za događaje kao što su vjenčanja, rođendani, susreti s nama dragim osobama. Od biranja odjeće do pranja kose – cijeli uranjamo u proces pripreme i iščekivanja. No jesmo li i takvi pri susretu s Njime? Veselimo li se ili Ga se bojimo? Kakvi smo u iščekivanju?

”Kada kušnja navali, a ti pogled na drugu stranu.”, rekao mi je pater prilikom jednog razgovora. Nije međutim mislio na odvraćanje pogleda i izbjegavanje tereta, već uprt pogled u samog Krista koji je za nas umro na križu. Tako je i moj Hod s ranjenim Isusom bivao. Ipak, već od samih početaka moja vjera je skakala po nitima sumnje.

O Bože, zar si pozvao mene? Jer Tvoje usne rekoše moje ime – pjevala sam samo nedjelju prije, a što se više datum planinarenja približavao, to sam više sumnjala trebam li zaista ići na Hod. Bez još uvijek pristiglih uputa, umorna, iscrpljena od razlučivanja, teške Duše od brojnih kušnji koje su se s početkom Korizme intenzivirale, napravila sam prvi korak prepuštanja i vjere te se ipak sastala s ekipom u nedjelju u 7.50h.

Do tada su naravno već svi moji problemi, ako ih tako možemo nazvati, prijevoza, prigodne odjeće i obuće te ponešto hrane bile riješene načinom na koji On najčešće i djeluje. U skrovitosti i tišini, Njegova providnost slaže kockice jednu za drugom na najljepši mogući način ostavljajući te u poniznosti da zašto si uopće sumnjao da će ti nečega nedostajati, odnosno da na bilo koji način nećeš biti spreman. ”Nek’ bude volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.” Toliko je teško pustiti kontrolu, a toliko puno dobivamo zauzvrat.

Uz riječi kako je ovo jedna od težih staza, pomislila sam sarkastično kako je to baš prikladno, a obzirom i da strahujem od visina, sasvim realno sam u tom trenutku prihvatila potencijalne teškoće koje će doći, s osjećajem potpune usamljenosti i beznađa, no ipak voljne spremnosti za Hod. No kako je Hod sve više odmicao, to sam više shvaćala koliko mi je staza pristajala. On me susreo već u uvodnim riječima voditeljima kako ”….imamo svega jednu damu, koju ćemo dobro čuvati.” Širina staze, ekipa koja se povremeno okreće da vidi kako napredujem. On je krojio sve ljepše davajući mi osjećaj sigurnosti i svoje Prisutnosti.

Trenutak kada smo ušli u dio Hoda namijenjen šutnji neću nikada zaboraviti. Prije svega zato što doista volim šutnju i u njoj sam do sada uvijek nalazila mir i utjehu, a onda i zato što je unatoč kratkoj stanci i odmoru, ova šutnja ipak došla iznenadno. Zajedno s tim iznenađenjem, zapljusnuo me val nemira, tjeskobe, sumnje i svih ostalih osjećaja koji su me pratili taj tjedan i to isto jutro, iako sam pogrešno mislila kako sam Mu ih prepustila. Moj Hod je tako postajao sve teži i teži jer su me te misli i osjećaji toliko crpili, a onda je još k tome navrla i ljutnja na Njega zato što je po prvi puta postalo toliko teško da se nemir samo razjačavao. Postajala sam sve više svjesna kako po prvi puta gubim snagu nositi se s tim teškim. Nadalje, Kako je ljutnja rasla, počela sam grabiti stopalima jače pritišćući na zemlju, nadajući se barem nekoj potpori za moje skliske čizmice koje nisu bile gojzerice. Kiša koja je lijevala bile su kao moje tihe suze koje u tišini pričaju priču. Upravo navedeno je bio moj pogled na drugu stranu –  teško koračanje, teret tijela i ruksaka, blato i kiša koja lije, sve strmiji uspon bili su moje utočište u kojima sam pronalazila upravo toliko snage koliko je bilo potrebno da nastavim svoj Hod koji je utoliko, svakim novim korakom ustvari postajao Hod s Isusom, zajedno. Ranjen On, ranjena ja, a koračali smo u dubokoj tišini prihvaćajući sve više teret križa. Počelo mi je biti ugodno u neugodnome, i s gotovo smiješkom sam prionula još više na Hod upirući se nogama sve dalje i dalje.

Jedva da sam i pomislila koliko još do vrha, kadli smo stigli na Puntijarku. I zatim, nastavljajući do doma Majke Božje Sljemenske, u moju šutnju se vrlo tiho uvukao mir i spokoj, prepuštajući sugovornicima glavnu riječ, a u čijem razgovoru sam sudjelovala na izuzetno ponizan, strpljiv, gotovo radostan način. Promatrajući što se upravo događa, osjetila sam u srcu poniznost i nadasve zahvalnost što sam točno tamo gdje jesam. I dok sam postajala svjesnija svojeg osjećaja nedostatnosti da me On vidi, kroz upravo taj razgovor su se otkrivali oni dijelovi mene za koje sam smatrala kako su nevidljivi.

Kroz druženje i odmor koji je uslijedio do križnog puta i mise, moje srce je bilo radosno samo zato što sam s onima, s onom ekipom s kojom jesam, vidjevši ih prvi puta u svom životu. Počela sam tako otpuštati i prepuštati Mu sve više svoj strah od novoga i onoga nad čime nemam kontrolu znajući da On brine i za najsitnije detalje. Milost evanđelja toga dana pronašla sam upravo u priči o Abramu i vjeri koja se nada i ide dalje čak i kada sve drugo, a napose svijet, govore suprotno. I gle ‘slučajnosti’, da sam upravo ja čitala to čitanje.

Voljela bih manje padati. Ponekad se pitam zašto sam i dalje nevjerni Toma, nakon toliko primljenih milosti, nakon toliko vidljivih znakova Njegove ljubavi? Možda su upravo ti padovi potrebni kako bismo se oslonili na Njega stijenu umjesto na vlastite, često beznačajne strahove. Jer On je taj koji zna kada smo spremni, čak iako mi smatramo da nismo. On je taj koji nas vidi kada nitko drugi ne. On je taj čija nas bezuvjetna ljubav mijenja i poziva na čvrsto srce koje svoj izvor pronalazi u Njemu. On je taj koji nas vodi, a mi se odlučujemo hoćemo li hodati u vjeri ili bez nje.

 Još su dva hoda za ranjenim Isusom pred nama, prijavi se.