Pred tobom je jedan malo duži (ako ćemo biti skromni) osvrt na eksperiment “Duh ratnika na Tulovim Gredama”, na kojem je početkom lipnja sudjelovalo 9 muškaraca. Vjeruj nam na riječ da se isplati odvojiti vrijeme i pročitati svjedočanstvo. P.S. Najavljujemo i prvi jesenski eksperiment, vikend na Velebitu za cure i dečke, od 25. do 27. rujna. Zasad rezerviraj vikend, detalji stižu uskoro. Vratimo se na osvrt koji slijedu u nastavku.

Za eksperiment na Tulovim gredama saznao sam preko prijateljice, preko poslanog linka bez ijedne riječi. Ipak, samo putovanje počelo je dosta ranije, oko mjesec dana prije. Započelo je objavom jednog prijatelja: misa na poluotvorenom, u zaklonu razrušene kamene crkvice, služena na skromnom oltaru od par pomno naslaganih kamenja; šatori pod otvorenim zvjezdanim nebom, nepregledna travnata prostranstva i par neupadljivih osoba koje njima kroče. Morao sam znati o čemu se tu radi. I dobio sam odgovor: „…duša mi se napunila tolikim ljepotama, da ću još dugo iz tog iskustva crpiti radost.“ To mi je bilo dovoljno. Ne, i previše. Znao sam da, kad god se ovako nešto dogodi opet, ja moram biti tamo. 

I volio bih da su stvari bile tako jednostavne. Inicijalno oduševljenje i odlučnost smlavile su druge obaveze i želje; bile su barem 4 druge stvari na kojima sam „morao“ biti za vikend putovanja. Naravno da su krenule FOMO kalkulacije: što žrtvovati, kako na ama baš sve stići, kako iz svega izvući najviše. Danima sam bio nemiran, a konačna odluka bila je poprilično impulzivna. Pitao sam se, što od ovoga je moja Niniva, a što moj Taršiš: što moje poslanje, što bijeg od istog? Pošto mi je bilo u interesu da me ne proguta ogromna riba, odlučio sam se voditi principom: gdje mislim da ću susresti Boga? Nemir me nije napustio ni kada sam se prijavio zadnji dan: nisam mogao znati koji će biti ishod svega. Kasnije sam shvatio da, nije ni bitno da znam. Nikada neću, važno je samo da je princip kojim sam donio odluku ispravan.

Srećom, ostalo je još samo jedno mjesto u kombiju, a dečko iz organizacije imao je šator viška. Putovanje smo započeli jutarnjom misom u crkvi sv. Marije Pomoćnice na Knežiji. Sigurno smo izgledali neobično i upadljivo (planinarske cipele nisu baš tipično misno ruho), a slučajni prolaznici radosno su nas pozdravljali: „Hvaljen Isus i Marija! Tko ste vi i kamo idete?“ Naši odgovori bili su površni, kao da i mi znamo. Uputili smo se na ovo putovanje da otkrijemo.

Put smo nastavili u tišini i polusnu, redovito prekinutom silovitim drndanjem po makadamu Majstorske ceste. Nije nam dugo trebalo da izbijemo na vrh, zapljusnuti zelenilom i srebrom Tulovih greda, otisnutih na rasprsnutim oblacima plavetnog neba. Parkirali smo kombi podalje od burobrana, između mnogobrojnih spomen ploča poginulih velebitskih branitelja. Nebrojena imena i prezimena, svaki hrvatski kutak stiješnjen na jednu zemaljsku izraslinu. Pitali smo se, kakva je to ludost nagnala jednog Zagorca ili Slavonca da svoj život položi na ovom dalekom mjestu? Ova planina simbol je hrvatskog jedinstva, stranaca koji jezik dijele i braća postaju radi nečega višeg od njih samih. I mi smo bili nešto slično, i došli smo im odati počast. Pomolili smo se kod kapelice posvećene blaženom Alojziju Stepincu, podignutoj u spomen legendarnog zapovjednika Tigrova i heroja Domovinskog rata, Damira Tomljanovića – Gavrana.  

Kamp smo postavili na 15 minuta hoda od ceste, na travnatom sagu uvale planine. Na nepristupačnoj stijeni iznad kampa dočekala nas je vjeverica, skamenjena i s dalekozorom u rukama. Nazivali smo ovo mjesto svojim domom naredna 3 dana, nešto što još uvijek u meni odzvanja svaki put kada se vozim kroz tunel sveti Rok. Započeli smo uspon na Tulove grede, putem slušajući priče o onima koji su svoj život položili za slobodu da hodimo ovim stazama. Na mnogim mjestima teren je bio uzak i surov. Koristili smo ruke i noge kako bi se popeli. Uživali smo u ovom nesvakidašnjem naporu, a jedan od moje subraće savršeno je to opisao: bili smo na „Božjem igralištu.“ Sve ovo, stvoreno je da se igramo. Na vrhu smo sreli 3 stranca, bosonoga, s užadi zavezanim oko čitavih leđa i s kacigama na glavama. Doimali su se kao tri mudraca, s nekim skrivenim znanjem kamo poći, kako do tamo doći. Izgledali su pomalo ludo, neshvaćeno. Vjerujem da su oni mislili nešto slično i o nama, jer zašto bi netko hodao uz planinu, kad može visjeti sa stijene. Opet smo se osjećali kao djeca.

Dan smo nastavili kupanjem podno vodopada Zrmanje. U jednom trenutku, neki od nas su se našli pod snažnim mlazom vodopada, ispod kojeg se nismo uspijevali zadržati više od par sekundi. Bile su to ljepota i snaga vrijedne divljenja, a opet, u meni se javio neki inat da ga pokorim. Nešto mi je govorilo, ako samo stavim ruku pod mlaz, naći ću sigurno uporište za penjanje. Tako je i bilo. Pratili su me zabrinuti pogledi ostalih, ali i tiho povjerenje da ću uspjeti. Popeo sam se na vrh vodopada i  pobjedonosno skočio. Svi smo zajedno slavili, svi skupa smo ga pokorili.

Puteljkom nazad sretao sam puževe hodočasnike. Oni su bili sve ono što ja nisam: usporeni i mirni, ranjivi i puni pouzdanja kako neće biti zgaženi. Micao sam ih u travu pokraj, iz poštovanja za ono što su me naučili. Dan smo priveli kraju zajedničkom večerom pokraj rijeke i jednostavnom velikodušnošću jednog brata koji je, i s onim malo što smo imali, zvao obližnjeg ribara da podijeli objed s nama. Zaspali smo pod zvijezdama, u zavjetrini velebitske kotline.

Idući dan započeli smo buđenjem u maglovitom jutru, misterioznom velu koje je najavljivao nepredvidljivost dana. Treskavom cestom uputili smo se ka Svetom brdu. Stupali smo brzo, ujednačeno i silovito, poput tolikih koji su ovuda prošli prije nas. Na ulasku u šumu, neupečatljivo prislonjen na deblo stabla, pronašao sam gotovo savršeno obrađen štap za hodanje. U ušima su mi odzvanjali stihovi:

Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Primio sam ga u ruku, i dopustio da me vodi. S livade na kojoj će se kasnije održati sveta misa za poginule branitelje, započeli smo svoj križni put. Izmjenjivali smo se noseći zastavu u tišini, a povremeno bi nam se u molitvi pridruživali slučajni prolaznici uz riječi podrške i inspiriranosti. „Ohrabruje nas da postoje mladi ljudi poput vas!“ Postaje su govorile o stoljećima kršćanstva u Hrvata: mi smo bili samo točka u nizu. Stajali smo na plećima velikana, vođeni njihovim primjerom, hodeći njihovim koracima, nosili smo još neugaslu, bukteću istinu. Pred sam vrh, dah nam je postajao otežan, naročito tijekom čitanja u pauzama. I tu sam shvatio kako smo odmarali samo onda kada je Krist patio, naš odmor i naša okrjepa bili su prisutni samo dok se čitala njegova muka. I u meni su jasnije odzvanjale one riječi: „Muko Kristova, okrijepi me!“

Na putu natrag sretali smo mnoge druge planinare koji su bili tek na pola puta ili na samom početku. Govorili su nam o svojoj zavisti prema onome što smo već obavili, a oni će tek postići, a mi smo njih ohrabrivali šaljivim obećanjima vruće janjetine na vrhu. A gore je bilo nešto puno bolje, samo vjetar, pobjeda križa i sva ljepota ovoga svijeta.

Kako to obično biva, put gore i natrag trajao je dulje od očekivanog. Bili smo uvjereni kako ćemo zakasniti na misu. Spustili smo se u kotlinu iz koje je put opet vodio gore, zabrinuti i obeshrabreni, odjednom smo ugledali prostiranje velike hrvatske zastave na livadi preko. Žamor je zamijenila tišina i odjek Lijepe naše. Stali smo, s rukama na srcima, zahvalni onima koji su sve žrtvovali da taj dan budemo tamo i zahvalni dragom Bogu, što je tako posložio stvari, da budemo tamo baš u tom trenutku. Tijekom mise, čitao se točno onaj psalam koji mi je ranije odzvanjao u ušima. Znao sam da štap moram vratiti na mjesto gdje sam ga našao. Netko ga je pronašao, prelomio točno tako da je prikladne visine za poduprijet se, s njega skinuo koru i ostavio ga na ulasku u šumu. Bio je moj Šimun Cirenac i pitao sam se, kolikim je samo hodočasnicima pomogao nositi svoj križ na Sveto brdo? Nisam namjeravao biti posljednji i u meni još živi nada da je tamo, ponizno obavljajući svoju zadaću.  

Pred kraj dana, povukli smo se u osamu, u pojedinačne meditacije. Svaki je našao svoje mjesto pod suncem, obično rub neke masivne litice, koja bi nas umanjivala u neprimjetne mrave. Tih dana, Bog mi je progovarao po svojim stvorenjima; po mojoj subraći, ali i malenom pužu na putu. I sada, u tišini pustinje, pred mene je sletio crno-narančasti leptir. Takvih mjesta, poput onog gdje sam sjedio, bilo je beskrajno i razmišljao sam o tome, zašto je odlučio doći baš tu? Nije li mu sigurnije, bolje, negdje drugo? Povremeno bi poletio i hirovito radio krugove oko stijene na kojoj smo sjedili, da bi se ponovno vratio na svoje mjesto za sunčanje. Razmatrao sam Boga kojem je sa mnom lijepo, koji odabire biti u mojoj prisutnosti i koji, kako je to lijepo primijetila jedna poznanica; „pleše oko nas,“ ne bi li nas uvukao u sadašnji trenutak, u svoju ljubav i prisutnost.

Nakon osame, dan smo priveli kraju zajedno. S krunicom u rukama, uputili smo se u nepoznato, vođeni Svetim Duhom, ka posljednjem velebitskom zalasku sunca.

Zadnji dan pospremili smo kamp, pozdravili se s kipom vjeverice s dalekozorom i uputili se prema kombiju. Osvrnuli smo se posljednji put na našu livadu. Doimala se neobičnom, praznom, kao da je nešto što je oduvijek bilo tamo, samo… nestalo. A ona, livada, time se činila nesmetana: svjesna tolikih drugih koje je u svojim njedrima udomila, spremna za sve one koji tek imaju doći.

U zavjetrini smo se mučili s plamenikom, pripremajući jaja tako dugo, kao da kuhamo grah. Smijali smo se, na suncu izgoreni i gladni, uživajući u luksuzu kuhane hrane i vruće kave i čaja. Malo nam je nedostajalo da ispržimo i neiskorišten odrezak, no nismo se htjeli uzoholiti – i jaja su bila gotovo grešan luksuz. Radost su s nama dijelili i slučajni prolaznici. Jedan Francuz prošao je s kombijem, naglo se vračajući u rikverc: „Jeste u redu? Zabrinuo sam se da malo previše uživate!“ i nastavio je sa smiješkom.

Dan smo nastavili kupanjem na slapovima Zrmanje. Neki od nas bježali su od vode u strahu od mozgo-proždirućih ameba, najhrabriji od nas lovio je riječne žabe i zmije golim rukama, a ja sam uživao u ispunjenju dječačkoga sna da ih napokon i sam držim u rukama.

Uputili smo se na nedjeljnu svetu misu u crkvu svetog Jurja u Podlapači, selu nedaleko Udbine. Kako to iznova biva, kasnili smo. U svojoj rastresenosti došli smo pred crkvu, očekujući ulazak nakon blagoslova. Ipak, tamo nas je, pred otvorenim vratima prazne i ratom ranjene crkve, dočekalo tek par nasmijanih baka i djedova, kao i župnik. „Iščekivali smo vas“, rekli su radosno. Prikladno su nas pitali gdje su nam cure, na što smo mi prikladno ponovili isto pitanje. Igrali smo se gluhih telefona; eksperiment je bio samo za muškarce, a jedine cure u selu su se sjećale atentata Franza Ferdinanda. Misa je bila skromna, intimna i jednostavna, a propovijed ohrabrujuća, blago izrečena ispred oltara. Sve je bilo onako kako to biva u malim, umirućim župama: prisno i poznato, tužno tragično, a opet, Božjom prisutnošću natopljeno.
U ovakvim mjestima, župnik je i majstor i moler, sakristan – i zvonar i vrtlar, pjevač – i čistač i sakupljač milostinje. U ovakvim mjestima, ranjivije se ovisi o drugome. I nama je dano da služimo, ili barem, da se dječački poigramo. Silovito smo povlačili konopac crkvenog zvonika i razmišljao sam: „Pa Kvazimodu uopće nije bilo tako loše.“  „Sad će se mještani zabrinuti, jer zvoniti u ovo vrijeme obično znači da je netko umro.“ rekao je župnik. Proveo nas je kroz trošnu župnu kuću gdje je jedva ijedna prostorija bila završena, a iznad prostorije koja se grijala bila je posuta piljevina radi izolacije. I crkva je prokišnjavala, a zaduženje njenog krpanja pripalo je njemu, kao najmlađem članu svoje župe.

Put nas je kroz makovima posuta zelena polja odveo do Udbine, u zavjetnu crkvu Hrvatskih mučenika. Crkvu je ispunjao neobičan, ali ugodan miris, a Krist je iz tabernakula imao pogled na Krbavsko polje. Od župnika smo slušali o Krbavskoj bitci, neiskopanim ostacima, turskim osvajanjima, ukradenim križevima i ličkim medvjedima, čiji brlozi sprječavaju arheološka istraživanja obližnjih temelja srednjovjekovne crkve. Častili smo se divljim jagodama u medvjeđem susjedstvu i uživali u neiscrpnom znanju humorističnog udbinskoga župnika.

Na putu nazad molili smo Zlatnu krunicu, u nadi da će Krist, blaga i ponizna srca, učiniti srca naša po srcu svome. Pošto je cijeli eksperiment bio posvećen svetom Josipu, odlučili smo stvari privesti kraju u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Na travi župnog dvorišta, održali smo posljednji Magis krug, tijekom kojeg smo dijelili ono s čime odlazimo s eksperimenta. Krugove smo držali na kraju svakog dana, dijeleći osobna ganuća, teškoće i načine na koje nam je Bog progovarao u danu. U ovom krugu svakim danom raslo je bratstvo i blizina. U ovom krugu, javljala se jedina potrebna milost, ona da vidimo našem oku nevidljivo, da je milost sveprisutna, a mi tek slijepci čije oči treba ozdraviti.

Znao sam da ću mnogo primiti tijekom ovog iskustva, i jesam, to je bilo neosporivo. Od svoje braće naučio sam toliko toga o velikodušnosti, povjerenju, predanju i poniznosti, radosti i jednostavnosti. Ali tek sam u krugu osvijestio nešto što se ne može primiti ni za sebe uzeti, nešto što Gospodin odlučuje samo kroz mene dati. Otkrio sam radost darivanja.

Tek kroz njihova svjedočanstva, spoznao sam načine na koje je moja prisutnost značila za druge. Bio sam grčevito usmjeren na ono što ću primiti, da nisam zastao upitati se, što i gdje je ono gdje ja mogu drugima darivati? I vjerujem da su mnoga mjesta na kojima sam završio u prošlosti bila ovakva, nije se radilo o tome da sam negdje trebao biti da nešto dobijem, nisam trebao negdje biti radi sebe, već radi drugoga. S eksperimenta sam otišao s velikom milošću, saznanjem da put ka radosti i svetosti započinje prestankom razmišljanja o svemu onome što ja mogu dobiti, a započinje jednim pitanjem: „Gdje je ono, gdje mogu najviše dati?“