Početkom svibnja organizirali smo eksperiment „Krk – u pustinju“. Danas kad u evanđelju slušamo kako nas Isus poziva da budemo hrabri, donosimo ti svjedočanstva troje sudionika.

Isus Dobri Pastir

Posljednjih mjeseci razmišljao sam kako bi bilo dobro otići na Camino, Put sv. Jakova. Kad sam na webu vidio objavu za ovaj eksperiment, pomislio sam evo prilike, možda je to odgovor. Kako u župi imamo kapelu sv. Josipa i Klanjanje za prvi petak želio sam biti tamo taj vikend, a srce me ipak vuklo poći na put. Molio sam devetnicu sv. Josipu i tako kroz par dana više puta bi mi negdje na društvenim mrežama iskočila prijava za Camino Krk. U redu Bože, evo prijavljujem se. Idem.

Kako je na popisu potrebne opreme bio šator, upisao sam se u tablicu i poslao poruku prijatelju ima li mjesta u šatoru. Već je bilo zauzeto, pa sam otišao kupiti svoj. Dolaskom na eksperiment, neke osobe su odustale pa mi taj šator nije bio potreban. Oslobodio sam se malo tereta s leđa, osjetih kako mi Bog olakšava put. Na upoznavanju s drugim sudionicima u Palmi u petak ujutro osjetih ozračje mira i radosti. Kad smo krenuli hodati uz more, uživah i odmarah se uz sunce, miris borova i mora i zvuk valova koji miluju dušu. Fotografirao sam putem ne bih li pokušao zabilježiti tu ljepotu.

U nastavku puta kroz kanjon Vrženicu, bili smo pomoć jedni drugima prilikom penjanja po stijenama, dajući si ruku pomoći. Kako smo hodali dalje, uskoro osjetih prvu iscrpljenost, sjetih se kako sam bio ovdje prije par godina po žegi. Nakon okrjepe i nagovora krenuli smo dalje. Ponovno se otvarao pogled prema moru i otocima i počeo puhati vjetar. Hodajući u tišini dolazi mi misao kako Bog pokazuje novi put. Donosi novost. To sam mogao i iskusiti, dok sam išao poznatim dijelom staze, bilo je teško jer sam mislio o teškoći puta, a sad s druge strane novi obzori, svježina, odmor. 

Stigavši u Malu luku gdje smo rasprostjeli šatore, imali smo misu na ruševinama crkve sv. Nikole na oltaru koji su dečki složili od kamenja, a izgledao je kao da je oduvijek tu. Tu smo proslavili sv. Josipa Radnika, u miru, tišini, jednostavnosti. Baš kakav je on i bio. Dok su se malo hrabriji od mene okupali u moru, skupljao sam školjke na plaži, kasnije smo uživali u gledanju zvjezdanog neba. Predivan prizor kakav se rijetko može vidjeti. Tijekom noć u šatoru budio sam se nekoliko puta s mišlju je li vrijeme za ustajanje, nije, još je daleko do jutra. Postajalo je hladno.  Začuh ovce u blizini i bio sam miran s time. Isus je dobri pastir, on brine za sve nas, neće nam se ništa dogoditi, možeš spavati dalje.

Subotnje jutro nastavili smo usponom koji mi je bio najteži dio puta, bio sam umoran, s mislima o poslu koje se me mučile. Dođe mi na pamet misao možda nisam trebao ići na ovaj put, težak je, hoću li izdržati. Nakon podneva stižemo do mjesta predaha za ručak, smjestili smo se pod borove, okrijepili tijelo, odspavali, uživali u oazi koja se stvorila usred pustinje. Pater je imao nagovor o Dobrom pastiru nakon čega je započelo vrijeme šutnje. Ostala mi misao iz nagovora kako je Isus vrata ovcama, te pazi tko ulazi i izlazi, On čuva svoje stado. Nekako odmaram se uz tu sliku, nije mi teško hodati, ne smeta mi više vrućina. Prolazili smo kroz ovčinjake, na mjestima baš kroz vrata, kako kaže Gospodin; ovce ulaze i izlaze i pašu nalaze, tako nekako smo i mi, tražili Boga hodajući tim puteljcima. I tako hodajući dođu mi misli o mom pozivu, Isus čuva svoje, jesi li ti spreman, želiš li dati život za druge, prikazati žrtvu i ono što ti je teško. Isus i mene zove da budem pastir, onaj koji će brinuti za druge.

Nakon spuštanja s brda, slijedio je još jedan uspon za koji sam mislio da neću imati snage, ali Bog opet daje odmora, hodali smo u hladu pa je bilo lakše. I dodavši pred vrh ugledali smo ograđen tor s drvećem koji je bio savršen za postavljanje šatora. Gospodin nam je pripremio bolje mjesto od onog koje smo planirali. Tražio sam kamenje da napravimo oltar za misu i baš za njim prvi put u životu ministririrao, bilo je baš spontano, jednostavno ali lijepo. 

Nedjeljno jutro započeli smo s pogledom na izlazak sunca, nakon čega sam pokušavao složiti foliju koja je služila za zaštitu od hladnoće po noći, prvi pokušaj bio je grozan, kako sam pomagao drugima u slaganju, tako je nakon nekoliko složenih folija zadnja bila složena u kutiju kao nova. Mala stvar, ali velika radost. Doručkovali smo, dijelili što je preostalo kome u ruksaku, uspeli se na najviši vrh otoka Krka s kojeg je pružao prekrasan pogled, a onda se nastavili polako spuštati. U tišini razmišljali smo o životnim križevima, dolazi mi Isusov odgovor kako me križ drži na zemlji, pomaže biti blizak drugima, jer kako bih drukčije mogao razumjeti druge kojima je teško a da nisi sam to prošao.

Planinarenje smo završili u  svetište Majke Božje Goričke gdje smo sv. misom zahvalili na ovome putu. Puni doživljaja kasnije smo stali na ručku; juha je bila bolja nego ikad, i na kraju u Rijeci napravili završni magis krug. Od ova tri dana ostaje mi Isus koji se kao pastir brinuo za nas, Bog koji mi daje pravu mjeru koju mogu izdržati. Možda to nije bio Camino de Santiago koji bih želio proći, ali je bio moj mali put prema Bogu.

Suputnici, supatnici i susret sa živim Bogom

Bok, zanima te kako je bilo na Krku na eksperimentu? Izađi van, pronađi komad prirode: krošnju drveta, cvijet, oblak, sunce, nebo… nešto gdje je Stvoriteljev potpis vidljiv. Kratko zastani, promotri i zadrži svoju pažnju na tome… Eto ga, lakše od očekivanog – ušao si u odnos sa Stvoriteljem preko stvorenog. 

Krk svojom surovom prirodom, zaraslim pašnjacima i malenim divljim vrtovima skrivenim u stijenama zove čovjeka da produbi svoju čežnju za slobodom od svega zatvorenog, umjetnog i predvidivog. Uho je slušalo, oko upijalo ljepotu prirode, a srce je slobodu kušalo. I zato, iako slika vrijedi tisući riječi, ni jedna fotografija neće ti dovoljno približiti tuđi susret s Gospodinom, to se kuša u zajedništvu trenutka.

Ja ću iz više tih „fotografija“ još dugo crpsti inspiraciju, a jedna od njih je slavljenje mise u ruševnoj crkvici sv. Nikole. Taj nas „naslijeđeni kamen“ podsjeća da Crkva u našem narodu ne počiva na cjelovitosti kamena i zidova, već na daru žive vjere na kojoj smo neizmjerno zahvalni onima koji su je baštinili prije nas. To je bio doista poseban trenutak – kada nas je kroz ruševine obasjala Radost s visina, isto tamo gdje su žrtvu prinosili i naši stari prije nekoliko stoljeća. 

Najbolji dio?  Suputnici, supatnici, djeca Božja, s kojima te iskustvo zajedničkog puta poveže i preko čije otvorenosti duha učiš, a posebice zapamtiš da nakon 12h planinarenja za večeru uz burek nema ništa bolje od šalice hladnog jogurta!        

Magis krug na kraju dana s ljudima s kojima provodiš 95 % budnog vremena poprimi funkciju skrivenog dokumentarca koji ti približi kako je Redatelj sve pomno motrio i u kojim se skrivenim detaljima očitovao.  No, zapitaj se, kada si zadnji puta bio na putu poradi puta? U šetnji, radi šetnje? Čovjek u pokretu je hodajući paradoks – u raskoraku je stražnja noga već u prošlosti, a prednja u budućnosti. I tu se sažima moje iskustvo ovog eksperimenta: jedino srcem možemo biti u sadašnjosti i to je najsigurnije mjesto za susret s živim Bogom. Mi se s ovakvih puteva ne vraćamo „drugačiji“ već bogatiji, jer dušu obogaćuje ljepota izlazaka sunca, radosti iz razgovora i smjehova, te kušana sloboda kojom nas je Stvoritelj hranio.  Za kraj ovo ne bi bio osvrt o Dalmaciji (ups, Kvarneru), a da ne završim s Oliverom koji primjećuje kako minimalizam u životu često lakše rasvjetljuje i otkriva Ljepotu: “Ja ti nudim samo kamen ispod glave život posve nov  ja ti nudim samo zvijezde što se plave dovoljne za krov“.

Nitko nije ostao sam.

Kampiranje na Krku mi je ostalo kao jedno od najposebnijih iskustava. Nevjerojatno mi je kako se u samo tri dana među ljudima koji se prije nisu ni poznavali stvorila prava obiteljska atmosfera. Puno mi je značilo zajedništvo, podrška i to što smo stvarno bili tu jedni za druge u svakom trenutku.

Nije uvijek bilo lako, bilo je teških trenutaka, umora, teških torbi, manjka vode i raznih misli koje su nas pritiskale. Ali baš tada se najviše vidjelo koliko svatko daje od sebe i ono malo što ima dijeli s drugima. Nitko nije ostao sam i uvijek je netko bio tu pomoći, ohrabriti ili samo saslušati.

Osjećalo se da je Bog bio prisutan u svemu: u netaknutoj prirodi, zajedničkim obrocima, razgovorima, smijehu, svakom druženju pa čak i teškim usponima. To zajedništvo i toplina ljudi su nešto što ću dugo nositi sa sobom.

Ako si ovdje, evo ti i prilika za hrabrost. Organiziramo eksperiment planinarenja i kampiranja na Tulovim Gredama na Velebitu! Program se održava od 5. do 7. lipnja 2026. godine. Dečki, ovaj eksperiment je specifično za vas (18 do 35 godina). Cure, pomozite nam tako što ćete podijeliti s muškarcima u svom životu. Prijavnica je ovdje. Ostale eksperimente potraži na Notionu ili na našim društvenim mrežama.