I ove godine tradicionalno hodočastimo u Vukovar. Prijaviti se možeš OVDJE, a za poticaj ti donosimo svjedočanstvo Nikole Kudrne, prošlogodišnjeg sudionika ovog hodočašća.

Hodam u tišini, mrtav umoran, negdje između sela Klise i Trpinje, 4:30 ujutro 18. studenoga 2024. godine. Hodamo već preko 3 sata od Osijeka (Donji Grad). Mrak kakav u životu nisam doživio. Magla ga još dodatno pojačava. Hladno mi je. Umoran sam. Pokušavam naizmjence razmatrati, moliti, ostati budan, pratiti križ na čelu kolone i razmišljati o već do sada tisućama stranica svjedočanstava koje sam u udobnosti doma pročitao o toj Bitci za Vukovar, sudbonosnoj za naš hrvatski narod. Sad doživljavam tračak toga, te hladnoće, tog mraka zadnjih dana Bitke. Kako je bilo braniteljima i civilima koji su nakon 87 dana herojske Bitke krenuli u neizvjesnost proboja kroz neprijateljske linije, baš ove noći prije 33 godine? Mnogim putevima zaobilazeći okupirana sela između Vukovara i Vinkovaca, kroz kukuruze, šume, minska polja, da bi se dočepali slobodnog hrvatskog teritorija, te tako izbjegli sigurnu smrt od neprijateljskih “vojnika” zavedenih mržnjom prema svemu hrvatskom. Kako li je tek njima bilo! Ostavljaju svoje uništene domove i odlaze u potpunu neizvjesnost. Nevjerojatno je kako nakon svega toga kod njih nada još uvijek postoji.

Kroz maglu svako malo pored nas projuri kamion ili auto, a da neki ni ne uspore. Kao da nas nema na cesti. Sa mnom je još osamdesetak mladih koji su došli potražiti iskustvo Boga u dijelu Lijepe Naše kojem je prije 33 godine po mnogima Bog okrenuo leđa. Cestom kojom koračamo prije 33 godine jurili su brojni tenkovi i nasrtali na Trpinjsku cestu s tonama ubojitog čelika. Vođeni mržnjom, cilj im je bio sravniti sa zemljom, premlatiti, ubiti, protjerati, opljačkati, uništiti sve što je hrvatsko. Kako tu naći Boga?

S obzirom na to koliko je čudo bilo zadržati nadmoćnog velikosrpskog agresora da ne zaposjedne Grad sve do 18. studenog, uništivši im pritom preko 400 oklopnjaka, više tisuća neprijateljskih vojnika izbacivši iz stroja, i to s minimalno oružja, ali s ogromnim srcem – Bog je zaista imao fokus na Vukovar ta 3 mjeseca i dao priliku Hrvatskoj da se pripremi za dalje – kroz  hrabrost, vjeru i ustrajnost 1800 Branitelja. Vukovar je Čudo Božje! Ljudi iz svih dijelova Hrvatske stigli su u Grad prije nego je ostao u potpunosti odsječen početkom listopada 1991. godine. Nije bilo bitno je li netko za Dinamo ili za Hajduk, nije bilo bitno kojim naglaskom priča, nije bilo bitno što je po struci… Na kraju krajeva, nije bilo bitno niti koje si nacionalnosti, jer Vukovar nisu branili samo Hrvati, bili su tu i Srbi koji su Hrvatsku smatrali svojom Domovinom, a i neki stranci!… Bili su bitni samo zajedništvo, vjera, ljubav prema Domovini, i veliko, ogromno srce! E, tu je Bog i Božje!

Sva ta razmišljanja dolaze mi u toj mučnoj šutnji, dok mi asfalt ubija tabane, i polako kroz meditaciju i molitvu postajem svjesniji svega dobroga. U tim istim trenucima okretanja misli na pozitivno, probija se polako i zora. Počelo se daniti. Što smo bliže tom Gradu, u kojemu sam već nebrojeno puta bio, sve mi govori da će ovaj ulazak biti poseban. Izlazimo iz Trpinje, sela iz kojega je neprijatelj s tenkovima nadirao na sjeverozapadni dio Vukovara, i ostaje nam svega nekoliko kilometara. Korak je sve umorniji, ali u daljini s desne strane pogled na znak ulaska na mjesto posebnog domovinskog pijeteta daje snagu. Bože, hvala Ti! Evo me opet u tom Gradu! Prolazimo pored simbola koji je prisutan na svakom ulasku u Grad, na Vučedolu, na Sajmištu, na Trpinjskoj cesti, na Ulici dvanaest redarstvenika i na ulasku u selo Bogdanovce i pored njih sam prošao nebrojeno puta s autom, no ovaj put s molitvom i nakon teškog 25 kilometara dugog udaranja po asfaltu je zbilja bio poseban. Prolaskom pored žute table “Vukovar” – bakljada. Sreća, zahvalnost, zajedništvo. Nakon 25 kilometara tabananja i velike boli od koljena na niže, nije mi ni na kraj pameti žaljenje, zanovijetanje i slično – nego zahvalnost. Ovo je definitivno bila najmračnija noć mog života, ali je bila s najsvjetlijim molitvama!

Bus nas kupi nedaleko križanja Trpinjske ceste i Lipovačkog puta te nas vozi do dvorca Eltz gdje se pripremamo za svečanu Kolonu sjećanja koja se već tradicionalno održava svake godine i na koju dolazi redovito između sto i sto pedeset tisuća ljudi. Ove godine Kolonu predvode ljudi u bijelim majicama na svakoj od kojih stoji po jedno ime od 2656 vukovarskih žrtava iz Domovinskog rata. Tu spada i nas osamdesetak hodočasnika iz Osijeka. Svako je dobio i jedan lampion. Oblačim svoju majicu – Antonio Vidaković. Morat ću se raspitati tko je bio čovjek. U našoj skupini iz Zagreba dvoje dobivaju ista prezimena, imena Jula i Karlo, za koje pretpostavljamo da su svi obitelj.

Dok smo postrojeni nedaleko memorijalne bolnice, slušamo u pozadini uvodni dio – pjeva se himna, te pjesma Ratnici Svjetla. Knedla u grlu, svaki puta. Napokon, dobivamo znak da krećemo. Šestoro nas je u svakom redu i u tišini koračamo. Sa strane ljudi gledaju i promatraju majice. Obradovao me i prijatelj Matija kojeg sam uhvatio pogledom dok je promatrao Kolonu. Pozdravljamo se. Ponosno maše našim stijegom pored Kolone. Na mjestima gdje je cesta lagano na povišenom, vidim ispred sebe Kolonu i ježim se – ne vidim kraj! Koliko ljudi, Bože, hvala Ti na ovom zajedništvu! Najviše ljudi sa strane je blizu mosta preko rijeke Vuke, mosta “Jean-Michel Nicolier”, u samom centru Grada. Nakon toga prolazimo kroz poznate vukovarske arkade i lagano se penjemo prema Vodotornju. I na njemu hrpa ljudi. Bože, kao da je cijela Hrvatska tu, u tišini i odaje počast. Većinom su ljudi sa strane u tišini, i promatraju imena na majicama. U koloni se moli i krunica. Prolaskom pored Vodotornja ravno se ide uz Mitnicu do izlaza iz Grada. Jedan trenutak bih ovdje izdvojio koji me jako ganuo – vidim dvojicu s dva netipična barjaka za ovu prigodu – bosanskohercegovačka zastava i još jedna zastava s natpisom “Srebrenica”. Pogledali smo se, i jednostavnom gestom stavljanja ruke na srce pokazali suosjećanje i podršku. Hvala im na dolasku, ljudi su to velikog srca!

Izlazimo iz Grada i skrećemo na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata, gdje završava mimohod i u tijeku su završne pripreme za svečanu Svetu Misu. Pater Ike nam govori da uđemo na groblje i da zapalimo lampione koje smo dobili na početku na neki grob, i da neka barem bude jedna svijeća na svakom. Ulazimo u prvi redak mrtvi umorni, kad gle – grobovi od Antonia, Jule i Karla Vidakovića! Kakav lijepi dar na kraju svega. Antonio Vidaković, čije ime sam nosio na prsima, bio je hrabri maloljetni hrvatski branitelj, poginuo sa tek napunjenih 16 godina, početkom studenog 1991.! Nakon kratke molitve za Antonia i njegovu obitelj, zavjetujem se da ću uplatiti misu za sve njih po povratku u Zagreb. Svečana Misa je bila lijepa i dostojanstvena, nakon koje smo se pješice vratili do kolodvora, gdje smo pokupili stvari i pošli autobusom i vlakom kući. Umorni, i zahvalni na hrvatskim braniteljima, njihovoj hrabrosti, Vukovarcima i Vukovaru, te svima koji su dali dio sebe da bi Hrvatska živjela!

Povratkom u Zagreb, odmah sljedeći dan, čuli smo da je otvorena grupa na Facebooku gdje se ljudi raspituju za majice s imenima svojih bližnjih! Prijatelj Bruno, koji je nosio ime Karla Vidakovića, javio se u grupu i kontaktirala ga je ni manje ni više nego žena od Antonijeva brata. Antonijeva obitelj se javila! Jula je bila njegova majka, a Karlo je bio Antonijev stric. Za mene, s time je završio naš eksperiment. Sa slanjem tih majica ljudima kojima te majice znače cijeli svijet!

Bogu hvala na ovim danima i na toj inicijativi koje smo svi zajedno bili dionici. I po svemu što smo vidjeli te duge noći i tog dugog dana, Vukovar je Čudo Božje. Grad posebnog domovinskog pijeteta. Ništa manje. Ništa više.

Ovaj Projekt provodi se uz financiranje Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.