Gotovo dva mjeseca prošla od Jubileja mladih u Rimu na kojem smo i mi sudjelovali. Naši Petra i p. Mislav vodili su grupu od 50 mladih hodočasnika, a jedan od sudionika pripremio je svjedočanstvo koje donosimo u nastavku.

S odmakom gledam slike i videa i stvarno shvaćam koliko toga se dogodilo u tih 10 dana. Na ovo naše hodočašće krenuo sam sa željom da vidim Rim, da upoznam taj predivni grad i da pronađem Boga u njemu. Osjećao sam u sebi da će ovo biti nešto posebno, nekako kao da mi je Bog govorio da me čeka nešto veliko. Bio sam u pravu.

Hodočašće u Rim je bez ikakve dileme, nešto najbolje što mi se ikada dogodilo. Hvala Bogu! Bio sam i u Portugalu na Svjetskom susretu mladih, posjetio sam puno gradova i država, ali ovako nešto nikada nisam doživio. Na ovom hodočašću, moj duh se promijenio. Dobio je neku novu snagu, onu snagu za kojom sam vapio i koja je došla s Neba. Snaga koja me gura naprijed i koja mi pomaže da ne padnem pod teretom mog križa već da ga strpljivo nosim.

Hodočašće je bilo ispunjeno Božjom blizinom, a meni je ostala najupečatljivija bazilika Sv. Pavla. Tamo smo naletjeli na neokatekumene što je bio uistinu poseban susret. Nikada nisam doživio da me nešto toliko dotaknulo kao njihovo slavljenje Boga i njihova pjesma. To je bilo toliko veličanstveno, toliko čudesno, baš onako kako Bog zaslužuje. Naš dragi pater Mislav je taj dan imao toliko jednostavnu propovijed, koja me toliko duboko dirnula da se u meni pojavila snažna želja da popravim ono što ne valja u životu, da budem bolji. Osjetio da je moj duh postao jači, snažniji. Taj dan mi je bio najposebniji, ali svi dani su imali nešto svoje. Bog je bio stvarno u svemu, od hladne vode na fontani koja mi je osvježila cijelo tijelo do vožnje romobilima po ulicama Rima. Bog mi je bio i u našoj dragoj Petri, koja u niti jednom trenutku nije paničarila, barem to nije pokazivala. Baš sam ostao zatečen njezinom mirnoćom i vjerom da će sve biti dobro. Bog mi je bio i u drugim ljudima koji su tamo bili.  Stekao sam nove prijatelje i stvorio neke nezaboravne uspomene. Shvatio sam da sam često sam sebi najveći neprijatelj i da često sam sebe sprječavam u velikim stvarima. To sam shvatio kroz rekao bih najveći pothvat koji sam ikada napravio. Moj najbolji prijatelj i ja smo odlučili na bdjenje ići pješke cijelim putem. Prikazali smo to Bogu i krenuli u ovu pustolovinu. Nakon 5 i pol sati hoda, 15 kilometara, 25,500 tisuća koraka i 4 žulja na nogama, stigli smo na naše odredište, odnosno Tor Vergatu. Sve to ne bi bilo čudno da ja nisam rođen s dijagnozom, zbog koje su doktori predviđali da nikada neću moći hodati i da ću biti invalid,  u kolicima. Bog je imao drugačiji plan i ja danas hodam kao da se ništa nije dogodilo. Za mene, nema drugog objašnjenja osim da je Isus bio sa mnom na tom putu do Tor Vergata i da me gurao kada ja nisam mogao. Pitali smo policiju, hitnu da nas odvezu barem malo bliže, nitko nije htio. U jednom trenutku sam odlučio ignorirati bol u nogama, koja je bila poprilično jaka i samo krenuo dalje. Bog nije dao da odustanem iako je bilo teško. Vjerujem da je to bilo za neko veće dobro i ja sam presretan što sam to napravio. Vidio sam da je to ljudima koji su bili s nama na bdijenju bilo inspirativno i da su bili u čudu kako sam se uopće odvažio na tako nešto. Bogu hvala na tome jer samo On je mogao napraviti da se takav pothvat ostvari.

Cjelokupno hodočašće ostat će mi u predivnom sjećanju, a posebnu zaslugu imaju svi ljudi koji su tamo bili sa mnom. Moj najbolji prijatelj je bio moj vjetar u leđa. Kad god bih ja bio iza, on bi me pričekao i išao sa mnom. Iako je bilo teško, on je išao sa mnom. Bio je moj Šimun Cirenac i bez njega ja puno toga ne bi mogao i hvala mu na tome. Naš pater Mislav je bio naš duhovni liječnik. Imao sam dvije ispovijedi kod njega i obje su bile posebne. Ispovijedao me s toliko milosti, s toliko topline, kao da sam se ispovijedao kod Isusa. Baš sam ostao zadivljen koliko je on jednostavan i poseban svećenik. Za mene je on sveta osoba i vjerujem da će tako i biti jednoga dana.

Osjećao sam se prihvaćeno, osobito kada bi me ljudi pitali mogu li hodati, jel me bole noge, davali su mi flastere za žuljeve i baš sam tu vidio Boga kako se kroz te ljude brine za mene. Kroz večernje Magis krugove sam se dodatno osvijestio koliko je Bog bio prisutan taj dan. Magis krug mi je definitivno jedna od najdražih stvari koje sam naučio na 3D-u i to volim prakticirati u svakodnevnom životu.

Jedna od vrlo važnih stvari je zajedništvo, a rekao bih da je to krasilo našu ekipu na ovom hodočašću. Vožnje u busu si bile fenomenalne. Thompson se pjevao svaki dan, kartala se bela, zezali smo se, baš je bilo odlično. Bio sam okružen predivnim ljudima i jako sam sretan što sam išao s udrugom Magis na ovaj put. Znao sam da je to dobra odluka i nisam se prevario. Kada će se opet nešto ovakvo organizirati, Magis će biti moj prvi odabir.

Presretan sam što sam bio dio ovoga i što sam imao priliku posjetiti Rim. Nigdje nisam vidio takve bazilike i svaka od njih ima nešto svoje. Presretan sam što sam imao mogućnost izmoliti potpuni oprost. Mislim da je to bila jedna predivna milost i vjerujem da je za puno ljudi to bilo posebno iskustvo.

Cijeli ovaj naš put do Rima i nazad ostat će mi kao jedna posebna uspomena, kao najljepših  10 dana koje sam ikada imao.

P.S. Dobrodošao ili dobrodošla si s nama na iduće hodočašće – prvi isusovački PKP!