Lonjsko polje

 

  • 21.09.2020

Lonjsko polje

 

Industrijski megalopolis kutinske Petrokemije, dimna vizura hladnog rujanskog jutra. Takve me kolosalne strukture na horizontima uvijek zaokupe. Zastajemo u Lipovljanima, misli mi se odvrate na etiopski nektar, plod ruku potplaćenih Indijanaca: gracias, Jesús… napokon na miru. Kad se samo sjetim kako smo se uspjeli okupiti, nas osam: Papučara, studenata, radnika… Tako rano, a tako veselo, niti ne mogu zamisliti što nas čeka. No već se kupimo i idemo dalje – Dobrodošli!, veli nam Općina Jasenovac, poprište zločinačke i junačke povijesti našeg naroda. Zatim ravan i cesta razorena od sezonskog plavljenja, nikad se prije nisam tako vozio riječnim koritom. I onda tragovi još starije povijesti, one koja se počela pisati na samom kraju 17. stoljeća. Crkva sa skelama – netko se sjetio ovih ljudi, zasigurno zahvalnih svetom Anti. Zatim vezovi, hrvatski i njemački, ali ne pleteni, već građeni – drevne drvene kuće Posavine. U Krapju smo, središtu Lonjskog polja. Toplo dočekani i ugošćeni, dok čekamo prijevoz do naših radnih akcija, promatramo čardakliju, izrađenog od istog drva od kojeg su nekoć bili građeni njegovi čardaci. Pogledajte u svoj novčanik, na pet ćete ga lipa naći. Zatim dvije akcije: jedna livada i jedna rijeka. Livadarke putujući na ptičji rezervat Krapje đol nailaze na konje posavce, turopoljske svinje i, alergičarima omiljena, podolska goveda, koja, poput kakvih olimpijskih bogova, jedu ambroziju. Istovremeno mi riječani odlazimo na Strugu, pritok Save. Oko nas svuda oblijeću čaplje, iza svakog ugla, na trenutak mirne poput spomenika prirodi, u idućem već nadlijeću mirnu i laganu vodu. Zatim orlovi, štekavci, kliktaši, doista velebni prizori na plavome nebu. Uz njih, smiješno maleni, lete jastrebovi. Dobro da nebo nije zvjezdano, tko je vidio pod njima letjeti malen! Pod nama ribe kad iznenada… nema više vode, plovimo vlastitom livadom. Sočivica čitavom širinom rijeke, poput saga. A zatim u sočivici pluta – boca! Kupimo boce, kupimo limenke, pristajemo uz roštilj i nailazimo na tragove velike fešte, velike plastike, velikog nemara. Istovremeno na onoj kopnenoj livadi livadarke nailaze na preparate davno neendemskih vrsta Lonjskoga polja – zakopane vreće pune plastike, pet njih! Okupljamo se ponovo na Strugi i idemo nizvodno, sakupljamo još par vreća ne osobito biorazgradivog materijala – sve u svemu deset takvih vreća na kraju akcije. I na povratku još jedan prizor, dodatak našoj zločinačkoj povijesti – spaljen dabarski brlog. Ima li još dabrova? Da bar… Dobrano ugošćeni i poučeni odlazimo s riječima čuvara prirode:  „Svaki bismo tjedan mogli organizirati takve akcije koliko se otpada stvori“. Na prostoru gdje čovjek u obilju bogate zemlje teško od nje može preživjeti, lako je žaliti zagađivače, ali teško opravdati zagađenje. I kao što nam je čuvati našeg poljoprivrednika, tako nam je i čuvati našu prirodu, kako bismo sačuvali svoju domovinu. Trošeći benzin plaćen bogzna čijim sve poreznim novcem nailazimo na Banovsko jezero, ljepota ne jenjava, da nam je biti dijelom junačke naše povijesti, tonem u san…

 

© 2022, Sva prava pridržana